Svima nam se ponekad javio nelagodan osjećaj u društvu neznanaca ili pri upoznavanju novih osoba. U socijalnim interakcijama otkrivamo se sugovornicima i okolini, a povratne informacije govore o dojmu koji smo ostavili. Naravno, ne možemo uvijek očekivati da smo bili dojmljivi, a naša nesigurnost u pogledu ishoda procjene, pozitivne ili negativne, mogla bi se očitovati kao zbunjenost, crvenjenje ili zamuckivanje. To je normalna pojava.
Kako prepoznati
Simptome socijalne fobije možemo podijeliti u četiri kategorije:
• Fiziološki
Kod odraslih suočenih s neugodnom situacijom može se javiti znojenje, crvenilo lica, osjećaj "leptirića u trbuhu", jako kucanje srca, teškoće s probavom ili drhtanje. Postoji mogućnost paničnih napadaja. Istraživanja su pokazala da je dio limbičkog sustava, amigdala, intenzivno aktivna kad se osobu s tim sindromom izloži prijetećoj situaciji.
• Kognitivni (misaoni)
Socijalno fobične osobe boje se kako će se prezentirati drugima. Stoga imaju visoku razinu samosvijesti i visoka očekivanja od sebe samih. Pokušavaju u društvenom kontaktu ostaviti što bolji dojam, ali istovremeno sumnjaju u vlastite socijalne vještine. Boje se da im tijek misli neće biti fluentan, što im se u stvarnosti ponekad i događa. Boje se mentalnih blokada zbog kojih će previdjeti što su namjeravali reći. Pretpostavljaju da bi sve moglo otići u krivom smjeru i, posljedično, provocirati anksioznu reakciju. Nakon suočavanja s izazovom imaju dojam da nisu ispunili očekivanja i da im je učinak nezadovoljavajući. Utrošit će iznenađujuće mnogo vremena za takva negativna razmišljanja i podrobne analize. Pesimistično razmatranje neke trivijalne društvene situacije može trajati danima ili čak tjednima. Takve su osobe sklone interpretirati pozitivnu ili neutralnu situaciju kao negativnu.
Sukladno izreci da su u strahu velike oči, te osobe preuveličavaju značaj vlastitog ponašanja i reakciju drugih. Misli su u znatnoj mjeri usmjerene prema samoobrani, a procjene socijalnih situacija iskrivljene na vlastitu štetu. Česti su negativni stavovi poput "Nisam poželjan u društvu", "Ne ponašam se adekvatno situaciji". Istraživanja su pokazala kako socijalno fobične osobe imaju više negativnih sjećanja, za razliku od onih koje ne pate od tog poremećaja.
• Emocionalno
Kod osoba koje pate od takvog sindroma mogu se, osim nekontroliranog straha, javiti ljutnja na sebe, tuga, zbunjenost, sram, ponekad bijes ili potištenost. Čest je osjećaj usamljenosti uz koji se istodobno javlja želja za socijalnim kontaktima ili za njihovim izbjegavanjem. Veća je vjerojatnost da će se pojaviti negativno obojene emocije. Socijalno fobične osobe mogu se osjećati obeshrabreno, nedovoljno cijenjeno, razočarano ili apatično. U nekim slučajevima javlja se i depresija.
• Bihevioralni (ponašajni)
Kod djece se mogu javiti nekontrolirani ispadi bijesa, plač, zazivanje roditelja i dugotrajna šutnja. Kod odraslih, za razliku od normalne sramežljivosti, ponašanje s otklonom od uobičajenog ponekad uključuje i ekstremno izbjegavanje društvenih situacija. To se osobito odnosi na druženja u malim grupama, zabave, susrete s autoritetima, razgovore s neznancima, posjećivanje kafića, spojeve, telefonske pozive (i dolazne i odlazne). Gotovo uvijek se klone situacija u kojima bi ih drugi mogli vidjeti da jedu ili da, primjerice, sudjeluju u grupnim sportovima. Mogu se javiti pojedini aspekti izbjegavanja kao što je primjerice izbjegavanje kontakta očima. Javljaju se kretnje koje karakteriziraju nervozu (dodirivanje kose, lica, lupkanje prstima…), pasivnost ili ukočenost tijela. Socijalno fobične osobe pribjegavaju laganju kako bi održale sliku o sebi i izbjegle kritiku drugih.
Nastavak pročitajte u Viti br. 195
